Bedlington terijer

Ova mi je pasmina po izgledu nekeo smiješna .... pa sam odlučila napisati nešto i o njoj ...


Izgledom podsjeća na ovcu. Vlasnici ga tako oblikuju redovitim trimanjem. Bedlington nije slab i osjećajan pas već je mišićav, okretan, srdačan i nije grub. Rado galopira. Gornji dio glave je uski, pokriven bujnom, svilenom, skoro bijelom čupavom dlakom. Njuška je prilično velika, crna kod bijelih pasa, a pješčane boje kod smeđih pasa. Oči su malene, svijetlile i naizgled trokutaaste. Uši vise po licu, na krajevima imaju resice svilenkaste dlake. Leđa su zaobljena, rep nije kupiran. Dlaka je gusta i mekana. Boja: može biti skoro bijela, crveno smeđa ili pješčana. Visina - 41 cm, težina - od 8 do 10 kg. Njegova domovina je područje između Engleske i Škotske. Cigani, popravljači lonaca i lutalice, te su brze, oštre i tihe pse imali za divlji lov, dok su ih rudari koristili za tamanjenje štakora u rudničkim rovovima. Još uvijek rado uništavaju štakore. Od 1820. godine ih planski uzgajaju, a na kraju XIX. stoljeća dobili su današnju frizuru koju možemo oblikovati običnim škarama ili električnim brijačem. Pas je većinom mekan, iako lako postane vrlo oštar. Jako je hrabar, no ponekad može u manjem čoporu (dva psa) opasno podivljati i najmanje što može je - uništavati mačke. U kući je prijazan, nije zahtjevan, bistar i srdačan. Umiljat pas. Može živjeti u stanu, ali treba mu puno kretanja. Puno bedlingtonaca je napravilo ispite propisane za službene pse. Za njih možemo reći: lavlje srce u ovci. Trimati ga moramo svakih 8 tjedana.

Hahaha presladak je! XD

Smatra se da je bedlington terijer nastao prije otprilike 200 godina od "engleskog terijera" koji je bio udomačen u sjevernim grofovijama Northumberland, Cumberland i Westmoreland. Pretpostavlja se da je pasmina nastala križanjem škotskog terijera, otterhounda i greyhounda. Od škotskog terijera naslijedili su vatreni, srčani temperament, od hrtova oblik tijela, a od otterhounda, pretka svih kovrdžavih pasa, karakterističnu vunastu dlaku.

Bedlingtoni su u najužem srodstvu sa Dandie Dinmont terijerom kod kojeg je očito prevladao utjecaj škotskog terijera za razliku od bedlingtona na čiji su razvoj više utjecali hrtovi. U prilog ovoj tezi govori činjenica da je 1886. godine Earl of Antrium prikazao na izložbi dva psa iz istog legla. Jedan je pobijedio u pasmini bedlington terijera, a drugi među Dandie Dinmont terijerima. Bedlington terijer je isprva bio poznat kao ciganski pas. Putovao je selima s krparima torbi i skitnicama.

Zbog svoje strasti za lovom na štakore i druge glodavce dopali su se stanovnicima sela. Čavlari i izrađivači lanaca koji su se i Staffordskira preselili u okolicu mjesta Bedlington i ovdje radili u rudnicima koristili su ove pse za uništavanje glodavaca u rudarskim jamama.Ubrzo su spoznali da je ovaj pas idealan za lov na nisku divljač. Za tu vrstu lova bili su naročito podobni zbog svoje veličine, spretnosti, brzine i neustrašivosti. Najviše od svega bila je cijenjena njihova tišina u lovu. Lov je tada bio privilegija gornjih slojeva društva, a nitko nije želio biti uhvačen u krivolovu zbog laveža pasa.

Od 1782. godine moguče je pasminu pratiti na temelju pisanih podataka. Te je godine rođen "Old Flint" kojeg se smatra praocem bedlington terijera. Godine 1825. parena je "Coates Phobe" s "Anderson Piperom" i iz tog legla potekao je "Ainsley s Piper" koji je prikazan na izložbi, a 1870. u Bedlingtonu održana je prva izložba samo za tu pasminu. 1874. objavljen je prvi svezak rodoslovlja sa upisanih 30 pasa, od kojih samo 13 ima rodovnik.

Sve do 1890. bilo je prema mišljenju English Kennel cluba uljepšavanje, odnosno šišanje i oblikovanje dlake teška povreda koja se na izložbama kažnjavala diskvalifikacijom. Ova tema bila je predmet oštrih svađa između uzgajivača bedlingtona i Kennel Cluba koji je ipak popustio i od 4.2.1890. dozvolio je odstranjivanje starih i mrtvih dlaka.

Upornošču uzgajatelja postignuto je da se dozvolilo i formiranje frizure koja je ovom terijeru dala posebnu eleganciju. Tije je, doduše, samo vanjštinom, iz radnog psa nastalo apartno janjašce. Ova transformacija neuglednog lovačkog psa u atraktivnu i neodoljivu ovčicu vjerojatno je bila uzrokom velikog interesa žena za ovu pasminu. Interesanto je da su se nakon 1925. kada započinje uzgoj ovih pasa i van Velike Britanije uzgojem bavile gotovo isključivo žene. Ta tendencija prisutna je i u današnjem uzgoju.

to je povijest...

Preuzeto sa: mojpas.com